Vazio sam za jednog od najboljih hirurga u grad,i ta noc je onako bila mirna bez ijedne intervrncije.
Dok nisu oko ponoci stigli i dovukli jednog momka u jako kriticnom stanju bio je u zivotnoj opasnosti i kazu saobracajna nesreca.
Odmah smo ga poceli perisat pokusavali sve da ga spasimo,radili reanimacije ali pored svih tih pokusaja izgleda da je bilo dzaba,
Poslije 45 minuta izgbili smo ga,bilo mi je jako krivo jer je bio jako mlad momak.
Kada smo izasli iz sale svi su mi bili cudni i davali su mi neke lijekove da se smirim i nije mi bilo jasno zasto to rade jer sam ja bio spreman na sve radi opisa posla kojeg radim
Ali onda su mi rekli da je to bio moj sin i da mi nisu smjeli reci,tog trenutka mi se svijet srusio poceo sam kriviti sebe sto ga nisam spasio.
Napustio sam bolnicu i evo vec dvije godine sam na bolovanju,te noci kada je on umro kao da sam i ja umro..
Jedva cekam kraj ovog mog bijednog zivota.
Danas je punih sedamnaest godina kako je moj sin operiran. Bilo nam je rečeno kako je samo pet posto djece na svijetu sa tim oboljenjem..velika cista na žuči..u principu prirođeno..malformacija žučnih vodova...djete do osam godina supr zdravo ..crveno kao jabuka za razliku od starijeg koji je stalno bio bolestan kao ija...nakon intrvencija..Graz..Ljubljana..podigli kredit..naišla je jedna divna osoba hodajući anđeo u medicini..prof.Barišić..javi se na Rebro prof.Škegri i prof.Batinici..ležao je u Klaićevoj bolnici gdje je primljen kao slijepo crijevo...Divni ljudi odustali od godišnjeg i šest sati operirali moga sina...danas mu je drugi rođendan..drugi put se rodio.budeš li zapalila sviću na Petrovo..rekao je tada prof. Batinica..zapalim ju uvijek..rodio se u Petrovoj,,malo je takvih divnih osoba..ali ovaj naš režim otjerao je puno naših vrhunskih doktora među njima i prof.Barišića..osobu koja je puno naše djece spasila..jer naša stvarnost poslije ovog rata su Ciste..tumori..malih i velikih...
OdgovoriIzbriši